Izvršne funkcije se u najširem smislu mogu definirati kao kognitivni procesi prefrontalnog dijela mozga koji omogućuju sudjelovanje u svrhovitom i cilju usmjerenom ponašanju.

Počeci definiranja izvršnih funkcija smještaju se u sedamdesete godine prošlog stoljeća, kada je 1973. Luria pretpostavio postojanje triju funkcionalnih jedinica mozga, od kojih je jednoj pripisao aktivnosti programiranja, kontroliranja i nadgledanja ostalih procesa. Neuroanatomski ju je povezao s prefrontalnim korteksom, a njenu ulogu je jednom riječju nazvao izvršnom, što predstavlja prvi konkretniji opis izvršnih funkcija (Ardila, 2008).

“Hoće li dijete nešto učiniti?” “Što će učiniti?” “Kako će to učiniti?”

Konkretnije, izvršne funkcije uključuju sposobnost planiranja, zadržavanja ili preusmjeravanja pažnje, upravljanja vlastitim mislima, ponašanjem i osjećajima te inhibiranja dominantnog odgovora kako bi pojedinac postigao određeni cilj ili odložio zadovoljenje određenih potreba (samoregulacija).

Razne vještine koje obuhvaćamo nazivom “izvršne funkcije” imaju svoje različite razvojne puteve, počinju se intenzivnije razvijati i sazrijevaju u različito vrijeme. Neki autori vjeruju da razlika između odrasle osobe i djeteta uvelike izvire upravo iz promjena koje se događaju tijekom razvoja izvršnih funkcija (Denckla, 1999, prema Jurado i Rosselli, 2007). Primjerice, reakcije dojenčadi su vezane za sadašnjost i neposrednu okolinu, dok već predškolska djeca imaju sposobnost za razmišljanje o prošlosti i planiranje budućnosti, kao i reprezentaciju različitih aspekata problema i odabir najbolje opcije (Zelazo, 2004), što je omogućeno razvojem i postupnom diferencijacijom izvršnih funkcija.

Izvršne funkcije su dinamičan konstrukt koji se mijenja tijekom cijelog života. Najveće promjene događaju se tijekom djetinjstva, suptilnije promjene u vidu opadanja događaju se već u srednjoj i starijoj odrasloj dobi te značajnije u starosti, dok rana odrasla dob predstavlja najstabilnije razdoblje za sve sastavnice izvršnih funkcija.

Navedeno nam govori da se nažalost ne rodimo sa dobro razvijenim vještinama izvršnih funkcija, nego se one moraju postepeno učiti tijekom života. To znači da djeca mogu razvijati i vježbati ove vještine s eksplicitnim modeliranjem i podučavanjem te je važno krenuti od najranije dobi. No, roditelji često ne razumiju koje vještine mogu poticati i na koji način.

9 podvještina izvršnih funkcija

Kako bi roditelji poticali kod djece razvoj izvršnih funkcija od najranije dobi, opisati ćemo glavne vještine na koje treba obratiti pozornost.

1. Inhibicijska kontrola

Sposobnost upravljanja impulsima – razmisliti prije nego što djelujemo. Ti impulsi uključuju radnje – sposobnost odupiranja iskušenju, kontroliranje ponašanja i odupiranje spontanoj reakciji na podražaje. Biti u stanju potisnuti neželjene misli, zanemariti distrakcije i odabrati ono na što ćemo se usredotočiti također su funkcije kontrole inhibicije. Djeca s učinkovitijom kontrolom inhibicije imaju veću vjerojatnost da će se suzdržati od rizičnog ponašanja kao tinejdžeri.

Slabe vještine kontrole inhibicije mogu rezultirati: impulzivno ponašanje, prepuštanje/prekomjerno popuštanje u užicima, varanje ili laganje, odustajanje od ili odgađanje zahtjevnijih zadataka, prekomjerna reakcija na podražaje, nemogućnost čekanja, upuštanje u rizična ponašanja.

2. Radna memorija

Sposobnost zadržati podatke u memoriji tijekom izvršavanja složenog zadatka ili se oslanjati na prošlo učenje i primijeniti ih na trenutnu situaciju. Postoje dvije vrste radne memorije – verbalna i vizualno prostorna. Verbalna radna memorija odgovorna je za privremeno očuvanje i manipulaciju verbalnim informacijama. Vizualno prostorna radna memorija je sposobnost zadržavanja i manipulacije vizualnim informacijama za kratko vrijeme. Te informacije uključuju predmete i fizičko okruženje. Oba su oblika radne memorije kritična za razumijevanje informacija tijekom vremena.

3. Emocionalna kontrola

Sposobnost upravljanja osjećajima, konstantna prilagodba okolini, mijenjanje potreba i zahtjeva. Sposobnost upravljanja i kontrole nad vlastitim mislima, emocijama i ponašanjima u svakodnevnim i stresnim situacijama omogućava nam funkcioniranje na adaptivan, fleksibilan i društveno prihvatljiv način. Riječ je o samoregulaciji, odnosno našoj sposobnosti da održimo razinu uzbuđenja na optimalnoj razini. Prikladna samoregulacija predstavlja osnovu za socijalni, emocionalni i kognitivni razvoj djeteta.

Slabe vještine emocionalne kontrole mogu rezultirati: lošim uspjehom u školi, nemogućnost usmjeravanja i premještanja pažnje, poteškoće u ostvarivanju ciljeva, odustajanje, pretjerane reakcije na neuspjeh, loša koncentracija na zadatak, neuvažavanje tuđih osjećaja i mišljenja, poteškoće u socijalizaciji, česti sukobi s drugima, itd.

4. Pažnja

Sposobnost usmjeravanja mentalne aktivnosti na bitnu informaciju te istovremenog isključivanja manje značajnih misli i osjeta. U samoj srži pažnje nalazi se sposobnost koncentracije. Pažnja i koncentracija u velikoj mjeri ovise i o nekim biološko-fiziološkim karakteristikama organizma (npr. o funkcioniranju središnjeg živčanog sustava, poglavito mozga, te o temperamentu osobe). Kod odraslih i kod djece, pažnja, budnost i koncentracija utječu na percepciju svijeta, te predstavljaju središnju ulogu u tome koje će podatke naš um dobiti, a koje neće.

Slabe vještine održavanja pažnje mogu rezultirati: slabo raspolaganje vremenom, poteškoće u organiziranosti, oklijevanje i loša prosudba, slabija sposobnost učenja iz iskustva, kratkotrajno pamćenje, poteškoće uočavanja detalja, zapažanje sporednih i nebitnih stvari/podražaja, poremećaji spavanja (dijete je teško uspavati, noću ne spava dobro ili postoji neravnoteža spavanja i budnosti),
kratko trajanje pažnje (dijete gubi interes i pažnju prije očekivanog vremena), usporena pažnja (dijete se predugo zadržava na jednom podražaju i ne uspijeva pratiti protok informacija), oscilirajuća pažnja (pažnja i koncentracija su nestalne, povremeno dobre a povremeno slabe), vidna i slušna distraktibilnost (dijete privlače nevažne slike i zvukovi, zbog kojih se ne može usmjeriti na bitne sadržaje), socijalna distraktibilnost (dijete smetaju uglavnom vršnjaci i grupa, pa pritom čini mnogo pogrešaka koje ne zapaža i ne može kontrolirati svoj rad).

5. Radne navike

Sposobnost odrađivanja zadataka bez odgađanja i na vrijeme, kontinuirano i odgovorno. Dijete usvaja određene navike od trenutka svog dolaska u obitelj. Hrani se u određeno vrijeme, presvlači se u određeno vrijeme, kupa se, igra se, spava u neko određeno vrijeme. To je početak usvajanja navika koje će se s vremenom proširiti i, kako dijete raste, tako se od njega očekuje sve veća participacija u obavljanju određenih radnji. Navika predstavlja stečenu, usvojenu radnju, koja je tijekom dugog uvježbavanja postala u velikoj mjeri automatizirana, a to znači da često ponavljanje izvjesnih pokreta i radnji omogućuje njihovo učvršćivanje u živčanom sustavu, zbog čega se radnja mehanizira, tj. obavlja se sama od sebe, bez posebno usmjerene i koncentrirane pažnje.

Slabe vještine radnih navika mogu rezultirati: nemotiviranost za učenje, lijenost, poteškoće u izvršavanju zadataka, dijete ne preuzima odgovornost za svoje ponašanje, prebacivanje krivnje na druge, kašnjenje u obavljanju zadataka ili zaboravljanje zadataka, loš uspjeh u školi, itd.

6. Planiranje i određivanje prioriteta

Sposobnost stvoriti plan za postizanje cilja i donošenje odluka o tome što je bitno i izbrisati nebitne informacije. Planiranje aktivnosti koje će pospješiti našu učinkovitost i određivanje onoga što je dobro za nas, stvoriti će pozitivno okruženje za napredovanjem u pravom smjeru. Važno je poznavati svoje želje u skladu s našom osobnosti te pronaći prave metode za ostvarivanje naših ciljeva. Također, određivanje prioriteta pomoći će u ostvarivanju naših želja, te odmaknuti sve one stvari koje nam smetaju u vlastitom ostvarenju.

Slabe vještine planiranja i određivanja prioriteta mogu rezultirati: loš dnevni,tjedni ili mjesečni raspored, nemogućnost ostvarivanja vlastitih ciljeva, donošenje loših i krivih odluka, loša usredotočenost na važne ciljeve i ostvarivanje dobrih rezultata, nemogućnost shvaćanja vlastitih želja, gubljenje vremena, itd.

7. Upravljanje vremenom

Sposobnost organizairanja vremena i zadržavanje unutar vremenskih ograničenja i rokova. Upravljanje vremenom, kao temeljna vještina i pretpostavka osobne djelotvornosti, je disciplina usmjerena na uštedu i racionalnu uporabu vremena kao dragocjenog i oskudnog resursa te razvoj metoda i tehnika za unapređivanje metoda rada i efikasnost korištenja vremena.

Slabe vještine upravljanja vremenom mogu rezultirai: kašnjenje u obavljanju zadataka, neodgovornost, neizvršavanje zadataka, kašnjenje, loša izvedba i neučinkovitost, loši rezultati, manjak zadovoljstva i stres, itd.

8. Kognitivna fleksibilnost

Sposobnost promjene zadataka, prilagođavanja promijenjenim zahtjevima, promijenjenih prioriteta i promijenjene perspektive. U učionici kognitivna fleksibilnost omogućava učenicima da očiste bojice prije nego što završe crtanje ili  odrade vježbu bez prethodnog upozorenja. Učenicima također pomaže da sami procjenjuju svoj napredak, rješavaju probleme i po potrebi mijenjaju planove. Kognitivna fleksibilnost omogućuje ljudima da vide stvari iz različitih perspektiva – prostorno i interosobno.

Slabe sposobnosti kognitivne fleksibilnosti mogu rezultirati: kruto razmišljanje, nemogućnost kompromisa, negativni odgovori na promjene u planovima/rasporedima, poteškoće s promjenjivim zahtjevima, nemogućnost prebacivanja zadataka, poteškoća u razmišljanju “izvan okvira”, itd.

9. Metakognicija

Pojam metakognicija odnosi se na svijest o onome što neka osoba zna, što ne zna te na koji način može naučiti ono što još ne zna (Cao i Neitfeld, 2007). Dakle, metakognicija omogućuje osobi da kontrolira svoje učenje, da odredi svoje ciljeve učenja i da odabere strategije kojima će ostvariti te ciljeve. Dok kognicija obuhvaća samo izvršenje zadataka, metakognicija podrazumijeva razumijevanje na koji način je zadatak izvršen.

Slabe sposobnosti metakognicije mogu rezultirati: nepoznavanje vlastitog stila učenja, nepoznavanje svojih jakih i slabih strana, nepoznavanje svojih strategija učenja, poteškoće u kontroliranju naučenoga i poznavanje sadržaja, nemogućnost praćenja vlastitog napretka, itd.

Stvorite pozitivno okruženje za učenje

Vještine izvršnih funkcija mogu se činiti zastrašujućim skupom vještina koje moramo prisiliti ili planirati. Možda smatrate da ako ne uspijete pravilno, vaša djeca neće biti uspješna. Ali u stvarnosti, mnoge stvari koje radimo u svakodnevnom životu grade vještine izvršne funkcije. Ta se iskustva lako integriraju u društvene interakcije i prirodni ritam dana na načine koji su ugodni i opušteni, poput razgovora o osjećajima ili ponovnog pričanja priča. Integriranje mogućnosti za izgradnju vještina izvršnih funkcija u svakodnevni život može pomoći izgraditi sklonost vašeg djeteta k učenju.

Krenite vrlo rano s učenjem ovih vještina tako što ćete provoditi aktivnosti uz igru. Igra je djetetov najbolji medij za učenje, a danas ima mnogo igara i aktivnosti koje potiču učenje neophodnih životnih vještina. One aktivnosti koje kod djeteta izazivaju radost i ponos, pružaju mu osjećaj socijalne uključenosti i pripadnosti te ujedno pomažu njegovom tijelu da bude zdravo su najbolje aktivnosti koje će biti prilagođene individualnim potrebama.