Strah je jedna od primarnih emocija i predstavlja urođeni obrambeni mehanizam koji služi pojedincu za zaštitu od potencijalnih opasnosti. U prošlosti je strah imao iznimno važno ulogu u preživljavanju naših predaka jer je usmjeravao ponašanje aktivacijom autonomnog živčanog sustava. Primjerice, danas se instinktivno bojimo zmije, ali ne i utičnice jer je strah od opasnih životinja evolucijski uvjetovan, a struja je izum koji je promijenio način života u proteklih sto godina, što strah od utičnice čini relativno svježim, u odnosu na evolucijsku povijest čovjeka. Strah od utičnice, kao i mnoge druge strahove učimo iz okoline. Ipak, prema evolucijskoj psihologiji, neki strahovi su evolucijski uvjetovani poput straha od životinja, otvorenih prostora, krvi, mraka, stranaca i slično. Njihova objašnjenja pronalazimo upravo u glavnom razlogu zbog kojeg se strah javlja: zaštita i preživljavanje.
Istraživanja pokazuju kako čak 90% djece u dobi od 2. do 14. godine proživljava neki oblik specifičnog straha, a većina ih ima i po nekoliko strahova odjednom. Strahove obično dijelimo na one urođene i stečene, a razvoj strahova obično je kombinacija genetskih čimbenika i okolinskih podražaja.

Razvojni strahovi karakteristični su za pojedina razdoblja djetetova života. Nastaju ovisno o razvojnoj fazi, razvijaju se i dosežu svoju kulminaciju, a zatim postupno postaju manje važni, prorjeđuju se i u konačnici gube i transformiraju u novi oblik. Značajni su za cjelokupni razvoj i nikako ih ne treba namjerno i naglo uklanjati, jer je djetetovo ovladavanje pojedinim strahom znak zrelosti i mogućnosti suočavanja s teškoćama te spremnosti za nove razvojne izazove koji su pred njime.

Tipični razvojni strahovi za djecu do druge godine života su iznenadni i jaki senzorni podražaji poput buke ili intenzivnog svjetla, strah od nepoznatih osoba te strah od odvajanja. Strah se kod beba javlja već u prvim mjesecima života, a Moorov refleks upravo je jedan od prvih nenaučenih odgovora dojenčeta na potencijalne opasnosti. Moorov refleks prirodni je odgovor tijela na iznenadnu promjenu položaja, koja je uzrokovana primjerice glasnom bukom ili promjenom podloge. Beba reagira tako da raširi ruke i šake, zabaci glavu unatrag, a zatim skupi ruke kao da želi nekoga zagrliti. Pretpostavlja se da se ova reakcija javlja zbog urođenog straha od padanja i gubitka podloge. Nakon simbiotske faze (3.-5.mjesec) u kojoj dijete misli kako su ono i majka jedinstvena cjelina, slijedi proces postupnog udaljavanja i izdvajanja iz tog zajedništva. Dijete istražuje svijet oko sebe i počinje prepoznavati lica u dobi od 6.-8.mjeseca. Reakcije na strance mogu biti burne, a slijedi ih razvoj straha od gubitka važne osobe. Odvajanje od majke i bliskih osoba obično znači i napuštanje prostora u kojem se dijete osjeća sigurno (npr. odlazak u vrtić). Unutar prve dvije godine djetetova života važno je uočavati djetetove reakcije, pogotovo kada govor djeteta nije još dovoljno razvijen.

Tijekom treće i četvrte godine života najčešći razvojni strahovi su oni od životinja, mraka, samoće, nepoznatih ljudi, ljudi u uniformama, odvajanja od roditelja, prirodnih nepogoda, sjena te različitih imaginarnih bića. U ovoj dobi strahovi postaju složeniji razvojem imaginacije, a kako djeca ove dobi još uvijek ne razlikuju stvarnost od mašte, pojedine strahove mogu pratiti i burne emocionalne reakcije.

U dobi od pete do sedme godine strahovi postaju konkretniji iako se povremeno i dalje mogu javljati strahovi iz svijeta mašte (vještice, duhovi, čudovišta,…). U ovom razdoblju djeca se najčešće boje životinja, provalnika, povreda, padova, liječnika, krvi, bolesti, smrti, izgubljenosti u nepoznatom prostoru, pitanja pripadnosti i voljenosti. Ranu školsku dob obilježavaju strahovi najčešće vezani uz školske i izvannastavne aktivnosti poput školskog neuspjeha, straha od ispita i loših ocjena, izrugivanja od strane vršnjaka i socijalne izoliranosti. Strahovi od ozljeda, liječnika i prirodnih nepogoda još uvijek mogu biti izraženi, a mogu se javiti i pitanja zabrinutosti oko smrti, kao i zabrinutost i nesigurnost oko fizičkog izgleda.

Kasniju školsku dob i adolescenciju obilježava nastavak zabrinutosti oko školskog uspjeha, no odnosi i prihvaćenost od strane vršnjaka postaje glavni izvor briga, a javljaju se i strahovi oko velikih pitanja poput ratova, ekologije, budućnosti i nepravde. Izražena je usporedba s drugima, a posebice vršnjacima.

Kako pružiti pomoć djetetu?

1.Razgovarati s djetetom

Tijekom razgovora s djetetom možemo više saznati o strahu i osjećajima koje izaziva u djetetu. Dijete može nacrtati strah i dati mu ime. Tada strah postaje nešto vidljivo, izvan djeteta i pod većom kontrolom djeteta.

2.Pružiti razumijevanje i podršku

Razvojni strahovi dio su sazrijevanja i njima trebamo pristupiti s razumijevanjem. Roditelj svojim primjerom može djetetu ispričati neke svoje strahove koje je imao u sličnoj dobi te objasniti kako je normalno nekad osjećati strah jer nas on štiti od opasnosti. Ovaj edukativni dio pomaže djetetu usvojiti emociju straha, prihvatiti ju kao jednu od temeljnih emocija koja će se u različitim oblicima javljati i u ostalim fazama njegova života, te koristiti učenju suočavanja sa strahovima.

3.Poticati različite načine s kojima se dijete pokušava nositi sa strahom

Važno je promatrati dječje ponašanje i dopustiti mu da nađe svoje načine nošenja sa strahom. Primjerice, kada je strah od nečeg još jako prisutan, važno je dopustiti djetetu da se odmakne iz stresne situacije. Postupno, kako određeni razvojni strah slabi, javlja se znatiželja i privlačnost za istraživanje. U toj fazi važno je ohrabrivati dijete, pod kontroliranim uvjetima i nadzorom roditelja, da se postupno suočava sa strahom. Postupnim izlaganjem, dijete stječe hrabrost.

4.Izbjegavati pretjerano izlaganje

Iznenadno i pretjerano izlaganje izvoru straha, poznato kao preplavljivanje, nije korisna tehnika u suočavanju djeteta sa strahom i može dodatno produbiti postojeći strah. Primjerice, dijete se boji vode, a roditelj šok tehnikom baca dijete u vodu.

5.Ne ismijavati ili umanjivati strah

Prilikom pružanja podrške djetetu, važno je obratiti pozornost na vlastite izjave i izbjegavati one koje umanjuju dječji strah poput: „Ma nije ti to ništa“, „Nemaš se čega bojati“, „Ti si veliki dečko, nemoj plakati”. Uslijed izjava koje umanjuju ili ismijavaju strah djeteta, ono se može povući i osjećati da mora potisnuti strah i skrivati ga od okoline te zanemariti svoje osjećaje. Ovakvo ponašanje kasnije u životu može biti prediktor različitih psihičkih smetnji.

 

Prilikom razgovora o strahu važno je validirati djetetov strah te pokušati, postavljanjem različitih potpitanja dobiti što više informacija kako bi mogli bolje razumjeti razlog i veličinu djetetovog straha. Prilikom pružanja utjehe važno je biti iskren, pa nije korisno obećavati kako se ništa slično neće dogoditi ako postoji mogućnost da se neka od djetetovih briga ostvari. Korisniji pristup je iskreno razgovarati o ishodima uz naglašavanje vaše prisutnosti i zaštite (primjerice: “Kada odemo vaditi krv, možda ćeš osjetiti maleni ubod, ali to će trajati jako kratko, a ja ću biti cijelo vrijeme uz tebe. Poslije možemo otići na sladoled”).

 

Kada potražiti pomoć stručnjaka?

Pomoć stručnjaka potrebno je potražiti ako primijetite da određeni strah uzrokuje značajnu emocionalnu uznemirenost djeteta (intenzivno plakanje, agresivno ponašanje, odbijanje aktivnosti koje ga vesele,…), ometa njegovo svakodnevno funkcioniranje i izvršavanje svakodnevnih obveza (primjerice dijete odbija ići u školu zbog straha od ispitne situacije), traje dulje nego je očekivano za kronološku dob i razvojnu fazu te ako su simptomi popraćeni i intenzivnim psihosomatskim reakcijama (bolovi u trbuhu, mučnina, česte glavobolje,…).

Stručnjak za mentalno zdravlje može pružiti različite tehnike kojima se roditelj može osnažiti u svakodnevnim situacijama u kojima treba pružiti podršku i pomoć djetetu, te može savjetovati i podučiti dijete tehnikama koje mu mogu pomoći u smanjivanju simptoma straha.

 

Tekst napisala: Tina Radić Čmaje, mag.psych.