Pojam burnout (izgaranje ili sagorijevanje) koristi se za označavanje različitih psiholoških i fizičkih simptoma koji su posljedica emocionalne iscrpljenosti. Prvotno je sagorijevanje istraživano u zanimanjima skrbi za druge i zanimanjima visokog stresa, no noviji podaci pokazuju kako je sagorijevanje fenomen koji se javlja u različitim životnim ulogama, pa tako i ulozi učenika. Tipičan primjer sagorijevanja učenika u očima roditelja može izgledati kao da se dijete ne trudi dovoljno, kao da je neodgovorno ili nezainteresirano, no ponekad se ispod „lijenosti“ kriju smetnje koje je važno prepoznati i pristupiti im s pažnjom. Sagorijevanje se može manifestirati u dva glavna smjera. Prvi se očituje kroz dijete koje ulaže izuzetan trud – često i veći nego prije – no rezultati izostaju, što dovodi do frustracije. Drugi smjer može uključivati dijete koje postaje potpuno nezainteresirano za školske obveze, glasno daje do znanja da ga škola uopće ne zanima te se čini kao da mu nije stalo. No oba primjera zahtijevaju pažnju.

Akademska očekivanja od djece sve su veća, a čak i kada roditelji ne inzistiraju na visokom akademskom uspjehu, sklonost uspoređivanju s vršnjacima, kompetitivnost, perfekcionizam ili pak prirodna težnja ka postizanjem uspjeha često dovode djecu do stanja iscrpljenosti uzrokovane dugotrajnim opterećenjem školskim obvezama.

U novije vrijeme sve češće se govori o fenomenu školskog burnouta (izgaranja) koji se primjećuje u djece u sve ranijoj dobi Česta roditeljska rečenica “Tvoja jedina obveza je škola” može nesvjesno produbiti problem. Roditelji često pogrešno tumače djetetov obrambeni mehanizam kao običnu lijenost. Ipak, kada govorimo o školskom izgaranju važno je razlikovati preopterećenost o lijenosti.

Također, nije svaki školski stres nužno i školsko sagorijevanje. Trema pred usmenu ili pismenu provjeru, frustracija zbog duge i teške zadaće, nemir zbog zaključivanja ocjena ili uzrujanost zbog nesuglasica s vršnjacima u razredu primjeri su svakodnevnih briga učenika i dio su školskog stresa kojeg je važno prihvatiti i graditi otpornost prema njemu.

Školsko sagorijevanje povezano je s nizom problema mentalnog zdravlja i teškoćama u prilagodbi.
Smetnje mogu uključivati anksiozne i depresivne simptome, smanjeno zadovoljstvo životom, poremećenu kvalitetu sna, fizičke smetnje poput glavobolja, probavnih smetnji, smanjenog ili povišenog apetita te smanjenu motivaciju ili potpuni izostanak motivacije za učenjem i postizanjem akademskog uspjeha. Navedene smetnje posljedično mogu dovesti do loših ocjena, sniženog samopouzdanja, obiteljskih konflikata, povlačenja u sebe i izolacije od vršnjaka, a u ozbiljnijim slučajevima do izostanaka iz škole, odustajanja od škole te, kod adolescenata, ponekad i eksperimentiranja s ovisnostima.

Kako prepoznati školsko izgaranje kod djeteta?

1. Česti znakovi umora

Dijete se često ili stalno žali kako je jako umorno, unatoč dovoljnom broju sati sna, opisuje kako se ne može koncentrirati i ne može ništa zapamtiti iako se trudi učiti jednako kao i prije, želi izostati sa slobodnih aktivnosti jer je preumorno da bi sudjelovalo.

2. Fizičke smetnje

Dijete opisuje česte simptome fizičkih smetnji poput glavobolja, probavnih smetnji, promjena ritma spavanja i promjena u apetitu. Smetnje se najčešće javljaju prije škole, u školi ili tijekom učenja.

3. Gubitak motivacije

Svaki učenik ponekad gubi motivaciju za učenje i nije zainteresiran za usvajanje novog gradiva izahtjevan proces učenja i ponavljanja gradiva (posebice u razdobljima visokog intenziteta provjera primjerice krajem polugodišta ili krajem školske godine). Sagorijevanje je drugačije od smanjene motivacije. Ono uključuje potpuni gubitak interesa i motivacije za učenje, neovisno o posljedicama. Djetetu se može činiti kako ionako nema smisla učiti kad ništa neće moći zapamtiti ili će provjera znanja biti preteška da bi zadovoljio minimum.

4. Emocionalne promjene

Školsko sagorijevanje utječe na misli i osjećaje učenika. Dijete ili mlada osoba tada može pokazivati različite znakove emocionalne preopterećenosti, a posebice česti su simptomi iritabilnosti, tzv. „kratki fitilj“. Okidači mogu biti različiti – od dobronamjernog upita roditelja, teškoća u rješavanju zadataka, postavljanja granica i sl. Simptomi mogu uključivati vikanje, vrijeđanje, plakanje bez jasnog razloga, povlačenje u sebe ili emocionalnu otupjelost.

5. Promjene u ponašanju

Dijete se može početi drugačije ponašati kod kuće, a u školi još uvijek zadržavati kontrolu, no promjene su moguće i u školskom okruženju. One mogu uključivati cinizam prema školi („Škola je glupa“, „Što će to meni uopće u životu?“), pad školskog uspjeha unatoč jednakom trudu kao i ranije, izolaciju od strane vršnjaka ili izolaciju od obitelji, sklonost nepoželjnim ponašanjima i nepoštovanje granica, prestanak sudjelovanja u aktivnostima koje su ih nekad uveseljavale i opuštale.

 

 

Što roditelji mogu učiniti?

1. Ograničiti vrijeme razgovora o školi

Kada dijete stigne iz škole, važno je da dom bude mjesto sigurnosti i opuštanja. Prirodno je da roditelj bude zainteresiran za aktualnosti u školi, no vrijeme provedeno na razgovor o ocjenama i postignućima treba ograničiti, usmjeravajući se na ostale teme koje možete voditi sa djetetom poput zanimanja za njegove prijatelje, aktivnosti i interese van škole.
Ocjene i novosti u e-dnevniku dovoljno je provjeravati 1-2 puta tjedno.

2. Svaki trud je važan

Ako se dijete nalazi u razdoblju u kojem se jedva motivira na one jednostavnije zadatke i uspijeva ispuniti dio obveza, važno je biti podrška na putu oporavka, cijeniti trud i jasno izraziti svoj ponos: „Bravo, važno je da si krenuo/la, jako sam ponosan/na na tebe, nije važno koju ćeš ocjenu dobiti, idemo sada misliti samo o tome da naučiš koliko možeš“.
Svoju pomoć možete pružiti i kroz praktične savjete poput pomoći oko organizacije učenja, organiziranja instrukcije ili vlastite pomoći u učenju s djetetom.

3. Kada odmaramo, samo odmaramo

Dijete je važno podučiti aktivnom odmoru, bilo da se radi o fizičkoj aktivnosti ili opuštanju uz glazbu, puzzle, ples i slično. Pritom je važno razumjeti kako pretraživanje interneta i društvenih mreža nije najbolji oblik odmora, pa vrijeme za odmor možete podijeliti na vrijeme provedeno na ekranima (do 90 min dnevno maksimalno za školarce) i vrijeme provedeno bez ekrana u zajedničkom druženju ili nekoj aktivnosti po želji. Na ovaj način postići ćete dogovor bez zabrana i nepotrebnih sukoba. Važno je napomenuti i kada se dijete odmara, tada obiteljski razgovori ne bi trebali uključivati razgovore i
podsjećanja o školskim obvezama.

Djeca u povišenom riziku od školskog sagorijevanja:

• Djeca s izraženim perfekcionizmom: Djeca koja si postavljaju nerealno visoke standard, osjećaju izuzetan strah od pogreške ili neuspjeha te smatraju kako uvijek moraju odraditi zadatak “savršeno”.
• Djeca s teškoćama u učenju: Učenici sa specifičnim teškoćama učenja (disleksija, disgrafija, diskalkulija) zbog specifičnih izazova i individualnih potreba učenja mogu biti izloženi visokom stresu jer moraju uložiti više energije i vremena u učenje kako bi postigli jednake rezultate kao njihovi vršnjaci. Posebice ranjivi su učenici koji imaju određene smetnje učenja, no one nisu još uvijek prepoznate. Tada je važno napraviti kompletnu obradu i djetetu individualizirati pristup primjeren njegovim mogućnostima.
• Autistična djeca i djeca s poremećajem pažnje i hiperaktivnosti (ADHD): Neurorazvojni poremećaji kod djece utječu na način na koji mozak obrađuje informacije i uči, stoga su izazovi vezani uz školsko funkcioniranje i učenje još viši.
• Darovita djeca: Zbog iznadprosječnih sposobnosti često osjećaju pritisak okoline da uvijek budu “najbolji”, no sposobnosti se uvelike mogu razlikovati ovisno o području.
• Djeca s preispunjenim rasporedom: Učenici koji uz školu imaju svakodnevne izvannastavne aktivnosti (sport, glazbena škola, jezici) i nemaju vremena za slobodnu igru i “dosadu”.
• Djeca koja prolaze kroz obiteljske promjene: Razvod roditelja, selidba ili gubitak člana obitelji smanjuju djetetov kapacitet za nošenje sa školskim stresom.
• Anksiozna djeca: Djeca koja su po prirodi osjetljivija i sklonija pretjeranoj brizi oko ishoda i tuđeg mišljenja.

Važno je napomenuti kako hormonske promjene puberteta i adolescencije, životne promjene (npr. selidba, razvod, gubitak člana obitelji,…) i neki drugi stresni događaji u životu djeteta ili mlade osobe (npr.svađa s najboljim prijateljem, ismijavanje od vršnjaka…) mogu uzrokovati simptome koje nalikuju školskom burnoutu, no tada je važno dobro razumjeti koji je uzrok koji se krije u podlozi promjena koje se događaju. Kada je uzrok jasan i ne uključuje preopterećenost školskim obvezama, tada je potrebno adekvatno pristupiti rješavanju problema (ako je rješenje ili promjena moguća) ili prihvaćanju situacije ako promjena nije moguća (primjerice, suočavanje sa smrti u obitelji).

Školski burnout nije znak da je vaše dijete slabo niti da ste vi negdje pogriješili. To je znak da je vašem djetetu potreban predah i drugačija vrsta podrške. Uz vaše razumijevanje i strpljenje, radost sudjelovanja u školskim obvezama može se vratiti. Ipak, ako simptomi ometaju funkcioniranje i utječu na raspoloženje djeteta dulje vrijeme, tada je važno potražiti stručnu pomoć.

 

Tekst napisala: Tina Radić Čmaje, mag.psych.
Kontakt: psiholog@malivrtuljak.hr