Komunikacija je složeni proces koji za cilj ima razumjeti misli i osjećaje sugovornika te odgovoriti na prikladan način. Komunikaciju dijelimo na onu verbalnu (riječi koje izgovaramo) i neverbalnu (način na koji te riječi izgovaramo – izrazi lica, ton i brzina glasa, pogled, držanje tijela). Većina komunikacije otpada upravo na neverbalnu komunikaciju i to čak preko 90% ukupne komunikacije. Ipak, vrlo često u komunikaciji zanemarujemo ovaj aspekt, a on je posebice važan kada komuniciramo s djecom.

Nekoliko je vještina uspješne komunikacije poput aktivnog slušanja, reflektiranja, parafraziranja i empatičkog razumijevanja sugovornika. Posebice važna vještina uspješne komunikacije je aktivno (usmjereno) slušanje sugovornika. S obzirom na to da mala djeca tek razvijaju vještine komunikacije, ponekad im je teško prenijeti poruku, stoga je vrlo važno pozorno ih slušati kako bi razumjeli što nam žele reći.

Ako dijete pokušava reći nešto što je za nju ili njega bilo emocionalno intenzivno iskustvo, vještinom reflektiranja pokazat ćemo kako razumijemo što nam dijete govori i kako smo tu za nju/njega. Reflektiranje može zvučati ovako: „Vidim da te ta situacija u vrtiću razljutila. Možeš li mi reći nešto više o tome?“ Reflektiranjem dajemo djetetu do znanja da ga razumijemo, a postavljanjem otvorenog pitanja potičemo dijete da nam se otvori još više i ispriča više o tome što se dogodilo.

Djeca, a posebice ona ranog i predškolskog uzrasta, često ponašanjem izražavaju neugodne osjećaje koji ih muče. Primjerice, to mogu biti izljevi bijesa, često buđenje ili problemi sa snom, povlačenje u sebe, noćno mokrenje, poteškoće s govorom poput mucanja i slično. Stoga je važno osim onog što djeca govore, pratiti kako se ponašaju i pravovremeno reagirati na promjene u ponašanju.

Kako postavljati pitanja djetetu?

Postavljanje pitanja na odgovarajuć način pomaže u poticanju komunikacije s djetetom i pospješuje opušteniji govor i slobodniju komunikaciju.

Pitanja dijelimo na dva osnovna tipa – zatvorena i otvorena.

Pitanja zatvorenog tipa su pitanja poput „Je li ti danas bilo lijepo u vrtiću?“ na koja dijete daje jednostavan odgovor da ili ne. U njih spadaju i pitanja s jednostavnim odgovorima poput onih „Koliko imaš godina?“, „U kojem gradu živiš?“, na koja dijete odgovara samo s jednom riječi. Korisna su za kratku izmjenu konkretnih informaciji koje nas zanimaju i važne su nam, ali u situacijama u kojima želimo potaknuti dijete na komunikaciju nisu najbolji odabir jer često blokiraju nastavak komunikacije i zatvaraju postojeću temu.

Pitanja otvorenog tipa potiču dijete u izražavanju vlastitih ideja, mišljenja, osjećaja i stvaraju prostor za potpitanja i nastavak razgovora. Primjeri otvorenih pitanja su: „Što se zatim dogodilo?“, „Kako si proveo dan u vrtiću?“ i slično. Pomoću pitanja otvorenog tipa možemo lakše saznati o svijetu unutar djeteta, a ponekad je potrebno samo koje pitanje ili potpitanje kako bi djetetu pokazali interes i zanimanje za ono što govori da stvorili sigurnu okolinu u kojoj može podijeliti svoje misli i brige. Razgovori koji potiču dijete na otvorenu komunikaciju trebali bi bili u što opuštenijoj atmosferi, primjerice tijekom igre, u šetnji, uz crtanje ili neki drugi oblik kreativnog rada te sam naglasak aktivnosti nije potrebno staviti na razgovor, već on može biti usputna aktivnost koja će obogatiti zajedničko vrijeme. Situacije u kojima dijete mirno sjedi nasuprot odrasle osobe i u kojima je razgovor primarni oblik radnje koja se odvija mogu za dijete djelovati zastrašujuće i previše formalno, što može uzrokovati povlačenje djeteta.

Kako razgovarati da bi nas djeca slušala?

1. Izbjegavajte negativne komentare ili kritike
Naredbe poput “Prestani”, “Pusti to”, “Ne radi to” i njima slične mogu biti zbunjujuće za djecu. Umjesto kritika i zabrana puno jasnije je izraziti ono što želimo da djeca učine. Primjerice, umjesto “Nemoj trčati do kuće”, djetetu je lakše razumjeti “Idemo hodati zajedno do kuće”.

2. Jasno imenujte emocije
Poticanjem djece da izraze svoje emocije razvijamo njihove vještine prepoznavanja vlastitih emocija, potičemo empatiju i učimo ih kako da izraze svoje potrebe. Umjesto “Prestani plakati”, ispravnije je reći “Vidim da si tužan. Hoćeš mi reći što nije u redu?”

3. Koristite nagrade umjesto kazni
Pozitivno potkrepljenje potiče djecu da ponavljaju poželjna ponašanja i djeluje puno učinkovitije od negativnog potkrepljenja. Primjerice, umjesto prijetnje za nepoželjno ponašanje “Ako ne pojedeš povrće, nema igre”, možemo pohvaliti poželjno: “Bravo, pojeo si sve s tanjura!”.

4. Pružite mogućnost odlučivanja
Djeca su pod stalnim nadzorom odraslih koji donose gotovo sve odluke u njihovim životima. Mali izbori poput “Koji džemper bi danas želio nositi?” djeci pružaju osjećaj autonomije i manju frustraciju zbog nemogućnosti samostalnog odlučivanja. Dodatno, pridonose pozitivnoj suradnji i manjem otporu.

Odgojne navike koje će osnažiti povezanost djeteta i roditelja i potaknuti povjeravanje djeteta:

 Isprike među članovima obitelji.

 Izbjegavanje etiketiranja, ponižavanja imenima i nadimcima.

 Odgoj bez kažnjavanja.

 Sigurna okolina za izražavanje osjećaja bez osuđivanja.

 Uvažavanja mišljenja svih članova obitelji.

 Određeno ponašanje ne čini nekog člana “dobrim” ili “lošim” već se radi o opisu ponašanja, a ne njih kao pojedinaca.

 Svatko je odgovoran za vlastite postupke.

 

 

Tekst napisala: Tina Radić Čmaje, mag.psych.