Vođenje i usmjeravanje djeteta jedan je od glavnih zadataka odgoja. Roditelji tako preuzimaju primarnu ulogu u učenju djeteta socijalno prihvatljivom ponašanju, regulaciji i izražavanju emocija te važnosti prihvaćanja društvenih pravila i normi.

Proces kojim dijete usvaja te informacije od roditelja, počinje razumijevati zašto su važne granice i određena pravila, te kako svako ponašanje ima pozitivne ili negativne posljedice, naziva se disciplina.

Na putu da djecu nauče određena poželjna ponašanja, roditelje čekaju različite prepreke i izazovi, a njihov trud i pokušaji da djetetu objasne povezanost uzroka i posljedice, djeca često ignoriraju, ne slušaju ili jednostavno ne slijede.

Roditelji su tada često obeshrabreni i trude se pronaći način na koji će dijete ipak primorati da slijedi njihova pravila, a tada koriste različite tehnike discipline – od primjerenih korekcija ponašanja, pa sve do potpuno neprimjerenih oblika korekcija koje dugoročno mogu narušiti odnos i povjerenje djeteta u roditelja.

Način na koji roditelj reagira na ponašanje djeteta i pokušava uspostaviti disciplinu ovisi o dvije velike dimenzije: emocionalnoj toplini i kontroli. Emocionalna toplina podrazumijeva roditeljske postupke podrške, nježnosti, emocionalne dostupnosti i uključenosti. Kontrola označava razinu roditeljskog nadzora nad djetetom.

Iz navedenih dimenzija proizlaze 4 roditeljska odgojna stila: autoritarni, autoritativni, ravnodušan i popustljiv.

Autoritarni stil čini visoka kontrola i niska emocionalna uključenost. Obilježen je brojnim pravilima, očekivanjima i unaprijed zadanim ciljevima, ne obazirući se na djetetove želje, potrebe i mogućnosti da ispuni te ciljeve. Ljubav je ograničena i često uskraćena, mjerena u postignućima, a disciplina praćena fizičkim kažnjavanjem. Djeca autoritarnih roditelja nesigurnija su, često ovisna i sklona buntovnom ponašanju. Imaju smanjenu regulaciju emocija i lošiji akademski uspjeh te slabije vještine nošenja s neugodnim emocijama.

Ravnodušan stil uključuje nisku razinu kontrole, ali i nisku razinu topline. Roditelji su neuključeni i povučeni, a djeca imaju previše slobode, bez jasnih granica i vodstva, ali i sigurne luke u koju se mogu vratiti kada im je teško i tražiti putokaz. Djeca ravnodušnih roditelja češće ostvaruju slabiji akademski uspjeh, impulzivna su i teško kontroliraju emocije, te imaju veći rizik za razvoj mentalnih teškoća ili ovisnosti.

Popustljivi stil je visoko emocionalno uključen uz nedovoljno granica. Takvi roditelji su topli, ali nedovoljno dosljedni
u svojim odgojnim metodama. Dopuštaju djetetu da brojne odluke donosi samo, neovisno o tome je li dovoljno zrelo za njih. U popustljivom stilu odgoja pravila nisu jasno postavljena, pa djeca teže usvajaju samokontrolu i disciplinu u svakodnevnim zadacima i izazovima. Obično teško prate pravila, imaju slabiju emocionalnu regulaciju, manjak samokontrole, slabije samopouzdanje te ponekad egocentrične osobine.

Autoritativni stil obuhvaća roditelje koji su uključeni u aktivnosti djece, jasno postavljaju očekivanja i granice te ih se pridržavaju. Autoritativni stil zauzima mjesto najpoželjnijeg roditeljskog stila uz visoku razinu roditeljskog nadzora, ali i visoku razinu topline. Autoritativni roditelji su osjetljivi na potrebe djeteta, slušaju ga i pokušavaju komunikacijom naći zajedničko rješenje, uvažavajući djetetove potrebe. Ovakav stil roditeljstva često se naziva i demokratski. Discipliniranje je primjereno i slijedi kao posljedica kršenja unaprijed definiranog dogovora. Usmjereno je na ponašanje, a ne osobnost. Djeca autoritativnih roditelja često imaju više samopouzdanje, bolji akademski uspjeh, razvijenije socijalne vještine te manji rizik za razvoj mentalnih teškoća u kasnijoj dobi.

Važno je imati na umu kako ne postoji univerzalni recept koji vrijedi za sve roditelje ni koji odgovara svakom djetetu.

Savjeti za roditelje:

• Prihvatite sebe kao osobu, sa svim vrlinama i manama.

• Razvijajte svoje samopouzdanje jer djeca roditelja koji imaju pozitivnu sliku o sebi imaju veću vjerojatnost stvaranje pozitivne slike i o njima samima.

• Budite spremni na promjene i prihvatite da život čini niz nepredviđenih situacija i da ne trebamo imati unaprijed spremno rješenje za svaku od njih.

• Neugodne situacije promatrajte kao izazove iz kojih možete učiti i postati snažnije osobe.

• Ne zaboravite da su djeca doista DJECA i da se tako trebate prema njima i ponašati – s razumijevanjem.

• Oprostite sami sebi i sjetite se da ste učinili onako kako ste tada najbolje mogli i znali.

• Nekada je manje više – manje provjere, a više poticanja djeteta na samostalnost.

• Ne zanemarujte važnost partnerstva i timskog odgoja djece.

• Odvojite vrijeme za sebe, barem i nekoliko minuta u danu.

• Ne ustručavajte se tražiti pomoć i prihvatiti pomoć.

• Ne zaboravite: Ne postoji savršeni čovjek, a tako ni savršeni roditelj!

 

Tekst napisala: Tina Radić Čmaje, mag.psych.